Intervju s povodom
Biljana Branković, nezavisna istraživačica i članica GREVIO Komiteta
Srbija je međunarodnoj ekspretskoj grupi GREVIO predala svoj prvi državni izveštaj o primeni Konvencije Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (Istanbulska konvencija). U izradi izveštaja, u kom je navedeno koje mere i mehanizme država preduzima u borbi protiv rodno zasnovanog nasilja, pored Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost učestvovale su institucije i organizacije na nacionalnom i, podjednako važno, na lokalnom nivou. Na taj način je država pokazala da je spremna na svakom nivou da počne da sprovodi ono na šta se obavezala ratifikujući Istanbulsku konvenciju, ali i da je spremna da čuje preporuke i smernice za dalje aktivnosti u borbi protiv nasilja. Biljana Branković je jedna od deset članica GREVIO komiteta koji nadgleda primenu Istanbulske konvencije. Ujedno je nezavisna istraživačica i ekspertkinja u oblasti rodne ravnopravnosti.
U čemu je značaj Istanbulske konvencije i koliko ona može da učini kada je sprečavanje nasilja u pitanju.
Istanbulska konvencija je prvi i jedini evropski (a treći u svetu) pravno-obavezujući instrument u oblasti prevencije i borbe protiv nasilja nad ženama. Ona je istovremeno ključni i najobuhvatniji međunarodno-pravni instrument u toj oblasti u svetu. Ima međunarodnih konvencija koje sadrže dosta uopštene pravne norme, dok je Istanbulska konvencija detaljnija: ona sadrži vrlo specifična i detaljna uputstva i smernice (nešto poput „praktičnog priručnika“) državama za borbu protiv nasilja - uspostavlja jasne i dosta visoke standarde u oblastima zakonodavstva, prevencije, obuhvatnih mera pravne i institucionalne zaštite i podrške žrtvama (uključujući uspostavljanje i održiv razvoj opštih i specijalizovanih usluga žrtvama), zatim, efikasnog procesuiranja i kažnjavanja počinilaca i obeštećenja žrtava. Kada bi bar jedan deo onoga što je u Konvenciji napisano bilo sprovedeno u delo, to bi dovelo do ogromne promene u realnom životu žena u Evropi. Dakle, ona je nešto kao „recept za promenu“. Da li će do promene zaista i doći, zavisi od država koje su se (samim procesom ratifikacije) obavezale da je primenjuju u praksi. Mi kao Komitet GREVIO smo veoma zadovoljni brojem ratifikacija - do danas su je ratifikovale 33 države – članice Saveta Evrope, a 13 država ju je potpisalo, ali ne još i ratifikovalo (uključujući i Evropsku Uniju kao celinu). Jedine članice Saveta Evrope koje je nisu potpisale su Azerbejdžan i Rusija. Ne treba očekivati od međunarodnih konvencija da menjaju svet. Mi treba da ga menjamo. A Konvencija nas upućuje na to šta i kako treba da uradimo. Često me pitaju da dam ocenu sprovođenja Konvencije u Evropi. Na osnovu izveštaja Komiteta nije još moguće dati potpunu analizu kako se Konvencija sprovodi, ali mogu da kažem da je u svim državama u kojima smo dosad izveli evaluaciju vidljiv napredak ka cilju (a to je suzbijanje i prevencija nasilja), koji je još daleko.
Ratifikacijom „Konvencije Saveta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici“ Srbija se obavezala da će uskladiti svoje zakonodavstvo sa ovim međunardnim pravno obavezujućim dokumentom. To između ostalog podrazumeva i uvođenje novih krivičnih dela kao što su proganjanje i seksualno uznemiravanje, izmenu zakonske definicije silovanja i nasilja u porodici, kao i prevenciju i zaštitu žrtava porodičnog nasilja. Da li možemo reći da su žene u Srbiji danas zaštićenije?
Ne možemo još to da kažemo, ali možemo da kažemo da jeste vidljiv napredak i u Srbiji. Menjanje zakona je lakši deo posla. Popravljanje zakona je posao koji je delimično obavljen, a delimično tek predstoji, a primena zakona je proces sporih promena i to nam najteže ide. Važno je smisliti dobre pokazatelje kako se zakoni sprovode u praksi, pratiti primenu i onda popravljati „rupe“ u zakonima, kao što je Austrija radila godinama da bi došla do modela koji je sada preporučen i u Istanbulskoj konvenciji.
Vidim da hitne mere privremenog iseljenja počinioca nasilja iz stana i zabrane kontaktiranja žrtve izazivaju podeljene reakcije u javnosti .
Prvo, želim da naglasim da su iskustva drugih zemalja pokazala da je politika „davanja crvenog kartona“ nasilniku efikasna (agresivan muškarac/osoba itekako dobro zna da poštuje zakon kad je suočen sa odlučnom reakcijom države), i može da pomogne da žrtve budu zaštićene od eskalacije nasilja, ali samo pod uslovom da je povezana sa dugoročnim merama zaštite i podrške žrtvi. Hitne mere iseljenja su samo mali deo kompleksnog sistema borbe protiv nasilja prema Konvenciji – ne mogu da daju dobre efekte na duži rok ako nisu dobro uklopljene u sveobuhvatni sistem koji se sastoji od 4 P po Konvenciji (4 stuba Konvencije): 1. prevencija, 2. zaštita – opšte i specijalizovane usluge zaštite žrtava kao što su skloništa, ženski centri za konsultacije i podršku, nacionalni SOS telefon, 3. Procesuiranje: Istraga i kažnjavanje počinilaca, 4. Integrisane politike.
Srbiji tek predstoje promene u mnogim od ova „4 stuba“.
U zaštiti žena od porodičnog nasilja prema Konvenciji zajedničkim snagam bi trebalo da se bore i država i civilno društvo. Organizacije koje se bave ljudskim pravima i rodnom ravnopravnošću već po prirodi stvari znaju šta im je činiti, da li su i sve nadležne institucije svesne svog dela posla i odgovornosti.
Države su, naravno, primarno odgovorne za sprovođenje Konvencije, ali ona jasno prepoznaje i imenuje sve aktere u borbi protiv nasilja. Priznaje i reafirmiše dostignuća nevladinog sektora, a ženske NVO preporučuje kao ključne aktere u pružanju specijalizovanih usluga žrtvama i nezaobilazne partnere u prevenciji, koordinisanim akcijama zaštite i drugim glavnim oblastima borbe protiv nasilja nad ženama. Konvencija ima i neke jasne odredbe koje u našem regionu izazivaju iznenađenje, a to je obaveza države da prepoznaju i podrže (uključujući i finansijski) nevladine organizacije aktivne u oblasti prevencije i pružanja usluga žrtvama i da uspostavi efikasnu saradnju sa njima. Kod nas, ženske organizacije rade jako važan i težak posao, jer se često žene žrtve prvo njima obraćaju za pomoć i podršku. One često mesecima i godinama rade sa žrtvama, a nemaju same dovoljno podrške: zasnovane su na volonterskom ili polu-volonterskom radu, ili su zavisne od stranih donatora. Ženske organizacije u malim mestima su „stub podrške“ žrtvama, a mali broj njih dobija sredstva od opštinskih vlasti, kako se pokazalo u istraživanjima koja sam radila. Zato bi bilo važno da uđu u budžete opština kao pružaoci specijalizovanih usluga žrtvama.
Nadležne institucije imaju jasna uputstva u Opštim i Specijalnim protokolima koje je država odavno donela. Tu su specifikovane uloge, odgovornosti i zadaci svih nadležnih institucija. Ponekad se obavezujući karakter tih Protokola olako shvata. Odnedavno, to jest, od donošenja Zakona o sprečavanju nasilja u porodici, saradnja između institucija koje su „karike u lancu“ zaštite je postalo i zakonska obaveza. O sprovođenju te obaveze u praksi možemo da pričamo drugi put.
Na svom putu ka potpunoj primeni Konvencije u kojim oblastima je Srbija pokazala da je sprema da se uhvati u koštac sa problemom nasilja nad ženama i u porodici, u kojim još uvek tapka u mestu?
U sferi promena zakona Srbija je pokazala najveću spremnost. U državnim politikama, fokus je na nasilju u porodici, a drugi oblici nasilja (prema Konvenciji) su zapostavljeni, posebno seksualno nasilje i prinudni brak, mada romske NVO godinama pokušavaju da stave na agendu problem maloletničkih brakova.
Ubistva žena u kontekstu nasilja u porodici, od strane muža/partnera ili drugog člana porodice je zastrašujući problem koji bi mogao da se suzbije samo punom primenom Konvencije. Ne zaboravimo da Konvencija integriše sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji se u više slučajeva pozivao na tzv. standard dužne pažnje (potpune posvećenosti, u našem prevodu Konvencije) – recimo, u slučaju Opuz protiv Turske je ustanovio pozitivnu obavezu države da štiti pravo na život osobe čiji je život ugrožen od nasilja druge osobe, npr. tako što će preduzeti preventivne operativne mere da bi zaštitila osobu čiji je život u opasnosti.
Tek treba da ispunimo mnoge obaveze saglasno Konvenciji koje se odnose na opšte i specijalizovane usluge zaštite i podrške žrtvama, o tome ćemo kasnije.
Imamo ozbiljne probleme u efikasnosti krivično-pravnog odgovora na nasilje u porodici. Kreirala sam pokazatelje primene pomenutog standarda dužne pažnje i godinama radim istraživanja u toj oblasti. U poslednjih 15 godina raste broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici, kao i broj krivičnih prijava, što je vrlo ohrabrujuće, jer pokazuje postepen porast poverenja žrtava u institucije, kao i veću responzivnost policije (koja je, u odnosu na druge institucije, napravila najveći napredak, to moja istraživanja takođe pokazuju). Nažalost, pokazuje se i da naša praksa znatno odstupa od značajnih zahteva Konvencije, npr. da, u slučajevima fizičkog nasilja u porodici, silovanja i nekih drugih krivičnih dela, postupak procesuiranja može da se nastavi čak i ako žrtva povuče svoju izjavu, odnosno prijavu. Nažalost, u poslednjih 10-ak godina, tužioci su sve skloniji da odbace krivične prijave za nasilje u porodici – postoji stalan i rastući trend odbacivanja krivičnih prijava (koje podnosi policija). Tokom 2016. godine, tužioci su odbacili čak 64,4% od ukupnog broja podnetih krivičnih prijava. Istraživanja su ukazala na razloge: ako se žrtva ne pridružuje krivičnom gonjenju i ne prihvata da svedoči na sudu, tužioci automatski odbacuju krivične prijave. Konvencija nadalje kaže da kazne počiniocima moraju biti srazmerne, delotvorne i da odvraćaju od vršenja krivičnih dela, a da sudski postupci moraju biti efikasni. Međutim, problem kod nas je blaga kaznena politika blaga, jer većina počinalaca dobija samo uslovne kazne, a sudski postupci za nasilje u porodici traju u proseku oko 2 godine, a za silovanje 2-4 godine, u proseku. Kakvu društvenu poruku time dobijaju počinioci? Da li krivično-pravni sistem zapravo obeshrabruje žrtve da traže pravdu na sudu?
Koordinacija i saradnja tužilaštva, policije i centara za socijalni rad definisana je zakonom. Šta se dešava sa žrtvama kada instutucije obave svoj deo posla, da li se dovoljno radi na zaštiti, da li žrtve imaju dovoljnu podršku?
Kada žrtva uradi ono što i društvo i institucije očekuju od nje, to jest, pokuša da izađe iz nasilne veze, tek tad se suoči sa „rupama“ u sistemu zaštite. Kada razgovarate sa žrtvama nasilja, one često ispričaju takvu priču o ponašanju nasilnika da možete samo da se čudite i divite kako su uspele to da prežive.
Specijalizovane i opšte usluge podrške žrtvama kod nas nisu dovoljno razvijene. Nemamo besplatnu nacionalnu SOS liniju koja bi trebalo da bude dostupna žrtvama svih oblika nasilja nad ženama, 24h dnevno, 7 dana u nedelji, da pruža intervenciju u krizi, konsultacije i podršku i da upućuje na lokalne usluge na službenom i manjinskim jezicima, i da pruža usluge uz poštovanje anonimnosti, odnosno, u poverljivoj formi (napominjem da nacionalna SOS linija nije zamena za lokalne usluge podrške žrtvama, naprotiv, ona može da bude efikasna samo ako je dobro povezana sa uslugama koje na lokalnom nivou uglavnom pružaju ženske NVO), nemamo krizne centre za žrtve seksualnog nasilja odnosno centre za prijavljivanje seksualnog nasiilja (mada su započeti neki projekti u tom cilju), nemamo dovoljnu podršku države i lokalnih samouprava postojećim specijalizovanim ženskim organizacijama, nemamo dovoljan broj mesta u specijalizovanim sigurnim kućama za žene žrtve nasilja i njihovu decu.
Žrtvama treba mnogo podrške da bi se oporavile od traume nasilja, a kod nas dugoročna podrška nedostaje, od psihološke podrške do pomoći u ekonomskom osamostaljivanju. Slično je u mnogim zemljama.
Kada pitate žrtva nasilja šta one misle da nedostaje u sistemu zaštite, možete da čujete priču koja će vas začuditi. Svi ljudi u ovoj zemlji, od novinara do parlamentaraca, treba to da čuju.
Da li u borbu protiv nasilja nad ženama spada i prevencija?
Naravno. Konvencija ima čitav niz odredbi koje se bave prevencijom u najširem smislu, od borbe protiv predrasuda i stereotipa, podizanja svesti javnosti o nasilju kao društvenom fenomenu, obuke profesionalaca do osmišljavanja i izvođenja programa tretmana za počinioce nasilja sa ciljem da se spreči da nasilje ponove.
Da li je javnost dovoljno upoznata sa ciljevima Konvencije? Ili i u Srbiji postoji opasnost da zbog pojedinih odredbi dođe do polarizacije u društvu na one koji su za i one koji su, kao u pojedinim članicama EU, protiv, u strahu od „uvođenja na mala vrata“ drugačijeg shvatanja rodnog i polnog shvatanja porodice?
Javnost je slabo i površno upoznata sa Konvencijom, rekla bih. To važi i za neke profesionalce.
Površno poznavanje je često gore od nepoznavanja. Dešavalo mi se da govorim o Konvenciji i da shvatim da slušaoci koji nisu iz stručnih krugova o Konvenciji ne znaju gotovo ništa, ali zato jako dobro znaju sve argumente koji su se čuli u jednom delu javnosti u Hrvatskoj, naglašavam, jednom delu javnosti, jer su to pretežno desničarski orijentisani i klerikalni krugovi. Hrvatska koleginica mi je pričala da je pitala jednog protivnika Konvencije na protestu zašto mu Konvencija smeta i da li zna šta tamo piše; odgovorio je da ne zna i da ga ne zanima, ali da zna da je crkva protiv toga i zato je i on protiv.
Konvencija ništa ne uvodi na „mala vrata“, ona na velika vrata uvodi standarde za prevenciju i borbu protiv nasilja i brani pravo žena na život bez nasilja. Ona se nijednim svojim slovom ne bavi „uvođenjem trećeg pola“, niti „ugrožavanjem porodičnih vrednosti“, a takođe ni „obaveznim uvođenjem istopolnih brakova u domaće zakonodavstvo“, ni „nametanjem homoseksualne orijentacije kroz školske programe“. Ovo su pogrešna tumačenja, koja svesno navode na pogrešan put u shvatanju duha i slova Konvencije. Svako ima pravo da „učita“ u Konvenciju ono što želi, ali to ne čini tumačenje ispravnim. Prema međunarodnom pravu, zvanična tumačenja konvencija daju tela koja su (obično, samim odredbama konvencija) zadužena za monitoring i praćenje sprovođenja tih istih konvencija u državama koje su ih ratifikovale, a to je, u ovom slučaju, GREVIO. Mi ni u jednoj preporuci nismo preporučili ništa što ima približne veze sa gorespomenutim tumačenjima. Ne bismo imali pravo da preporučimo, na primer, uvođenje istopolnih brakova, jer je to pitanje jednostavno izvan pravnog okvira Konvencije.
Tačno je da ima protivnika Konvencije u nekoliko zemalja EU, i tačno je da postoji opozicija. Njih muči koncept „roda“ iz Konvencije, koja kaže da su „rod“ i „pol“ dva različita koncepta, da se „rod“ odnosi na društveno određene uloge, ponašanja, aktivnosti i atribute, koje dato društvo smatra prikladnim za žene i muškarce“, dok bi protivnici Konvencije više voleli da vrate žene isključivo njihovim „biološkim ulogama“.
Konvencija polazi i od ideje da stereotipno shvatanje rodnih uloga, ideje o inferiornosti žena i neravnopravnost muškaraca i žena u praksi potpomažu, perpetuiraju nasilje, čine ga društveno prihvatljivim, kao i da se treba boriti protiv ukorenjenih ideja o nejednakosti žena i muškaraca da bismo efikasno suzbijali nasilje . Trideset tri države u Evropi su se opredelile za to da sprovode prevenciju i borbu protiv nasilja nad ženama.
Ako neko u XXI veku smatra da treba da se vratimo idejama o inferiornosti žena, to je njegovo ili njeno pravo. Valjda smo takva shvatanja prevazišli.
Istanbulsku konvenciju Srbija je potpisala 2012, ratifikovala 2013, stupila je na snagu 2014, njeni prvi opipljivi rezultati stigli su 2016. usvajanjem Zakona o sprečavanju nasilja u porodici. Čini se kao dug period za primenu onoga na šta se država sama obavezala u borbi protiv nasilja nad ženama i u porodici.
Ja promene u sferi prevencije i borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici u Srbiji i van nje posmatram na nivou decenije i ne očekujem da se dese brzo. Inače ne bih mogla da nastavim da radim ovo što radim. Ako se setim kakav je odnos prema ovom problemu postojao kod nas pre 20 godina, mogu samo da kažem da je promena itekako vidljiva i opipljiva.
Ne treba da zaboravimo da je prvi dokument na nivou UN koji je definisao nasilje nad ženama kao oblik diskriminacije žena i kršenje njihovih ljudskih prava i ukazao da je rodno-zasnovano nasilje oblik nasilja koji je usmeren prema ženama samo zato što su žene ili koji disproporcionalno pogađa žene nastao 1992. godine. Tada je promena počela. Nije neočekivano što se njen kraj još ne nazire.
Koja je uloga GREVIO u ovom procesu?
GREVIO je nezavisno ekspertsko telo nadležno za nadgledanje i praćenje sprovodjenja Konvencije u državama koje su je ratifikovale ili joj pristupile; ima i posebnu proceduru koju može da primeni u slučaju potrebe za sprečavanjem ozbiljnog kršenja Konvencije, a po potrebi može da donosi i opšte preporuke kojima bliže tumači norme Konvencije. Trenutno je u toku bazična evaluacija – prvo „snimanje“ stanja sprovodjenja Konvencije u državama ugovornicama, što znači da države, po utvrdjenom redosledu, dobijaju upitnik sa detaljnim pitanjima GREVIO Komiteta o sprovodjenju Konvencije, zatim država podnosi svoj izveštaj o sprovodjenju, koji GREVIO razmatra, zajedno sa drugim izvorima informacija (alternativni odnosno „izveštaji iz senke“ nevladinih organizacija, izveštaji nezavisnih tela za ljudska prava itd), postavlja dodatna pitanja državi i, što je vrlo važno – ima i jednu proceduru koju, na primer, Komitet UN za eliminisanje diskriminacije žena (Komitet CEDAW) nema: dolazi u posetu državi, razgovara sa predstavnicima nadležnih ministarstava, ženskih i drugih NVO, nezavisnih tela, sa žrtvama, parlamentarcima, istraživačima/cama, medijima, predstavnicima/cama sudstva, socijalnog rada, zdravstva, policije, obilazi sigurne kuće, izbegličke centre…. (spisak mesta i ljudi nije konačan i prilagodjava se situaciji u specifičnoj zemlji). Tek nakon toga piše izveštaj koji onda država može da komentariše, i taj proces ima nekoliko faza. GREVIO može i treba (a to i radi), da napravi veoma detaljnu analizu stanja u zemlji u oblasti prevencije i borbe protiv nasilja, i da da veoma detaljne i specifične preporuke državi šta tačno treba popraviti i sa uvažavanjem pohvaljuje države za napredak koji su uspele da ostvare. Zato proces izveštavanja o jednoj zemlji traje oko godinu i po, a izveštaji imaju obim omanje knjige. Preporuke uključuju prioritete, što isto mislim da je vrlo važno – jasno se razdvaja ono što je neophodno temeljno i što pre popraviti od onog što nije u toj meri presudno.
Proces izrade izveštaja koji se odnosi na Srbiju je u toku (Srbija je na vreme predala državni izveštaj) i uverena sam da će Srbija dobiti jednako nepristrasan i detaljan izveštaj sa korisnim preporukama kao što su ga dobile i druge države. To je sve što mogu da kažem. Sadržaj GREVIO izveštaja za Srbiju, kao ni bilo šta drugo što se tiče tog procesa, nemam pravo da komentarišem, jer po pravilima koje imamo, član/članica GREVIO mora da bude isključen/a iz procesa monitoringa u njegovoj/njenoj sopstvenoj zemlji.