Teme
Hitne mere
S Gorjanom Mirčić Čalukovic, zamenicom javnog tužioca upućenom u Ministarstvo pravde
Nasilje u porodici, između četiri zida nije privatna stvar. Bez obzira da li su u vezi s nasilnikom iz ljubavi ili straha, žene koje trpe nasilje imaju pravo na zaštitu. A upravo je žrtva ta koja je najčešće prisiljena da pobegne od kuće, često sa decom, sa vrlo malo ličnih stvari i uglavnom ne znajući kada će moći da se vrati tamo gde bi trebalo da bude najsigurnija. U svoj dom.
Istanbulska konvencija je prvi međunarodni dokument koji za cilj ima zaštitu žena od svih oblika nasilja. Ukoliko je do nasilja već došlo da ga zaustavi. Države potpisnice obavezuje da obezbede zaštitu žrtvama nasilja u porodici, između ostalog, nalažući nasilniku da napusti dom odnosno da ne prilazi žrtvi kao i da s njom kontaktira. Ove hitne mere zaštite najefikasniji su način da se nasilniku jasno stavi do znanja da nasilje više neće biti tolerisano. Sprovode se bez obzira na pol, starost, nacionalnost, zdrastveno stanje, bračni status, veru, političku opredeljnost ili bilo koji drugi oblik diskriminacije. I to odmah, čim se nasilje prijavi. Hitne mere zaštite su brza alatka koju (uglavnom) policija upotrebljava kako bi žrtvu zaštitila od neposredne opasnosti.
Član 52 – Hitne mere zaštite
U situacijama neposredne opasnosti, strane se obavezuju da preduzmu neophodne zakonodavne ili druge mere i obezbede da nadležni organi imaju mandat da izdaju nalog počiniocu nasilja u porodici da napusti mesto stanovanja žrtve ili ugrožene osobe u dovoljnom vremenskom periodu i da zabrane počiniocu da povredi boravište odnosno stupi u kontakt sa žrtvom ili ugroženim licem.
Konvencija ne propisuje jedan isti modela hitnih mera zaštite već traži primenu najefikasnijeg modela ostavljajući zemljama potpisnicama da ga same usklade sa svojim zakonodavnim i pravnim sistemom. Na njima je da utvrde da li će hitne mere zaštite sprovoditi policija, sudovi ili neki drugi organ odnosno da li će postupak biti upravni, krivični ili građanski. Ne propisuje ni vreme trajanja hitnih mera zaštite već traži "dovoljan vremenski period" kako bi žrtva bila bezbedna. Zato su hitne mere zaštite u različitim zemljama članicama regulisane na različite načine, ali svima je zajednička namera da zaštite žrtve a nasilnika da na određeno i jasno definisano vreme udalji iz kuće, bez obzira da li je do nasilja već došlo ili preti da do njega dođe. I bez obzira da li je nasilnik vlasnik imovine ili korisnik koji je plaća.
U Švedskoj hitne mere su u nadležnosti javnog tužica, u Holandiji gradonačelnika, ali ih u obe zemlje sprovodi policija. U Italiji o hitnim merama zaštite u roku od 24 sata odlučuje sud, u Španiji ne postoje kao takve ali ih zamenjuju sudovi specijalizovani za nasilje u prodici odnosno sudije koje mogu u veoma kratkom roku da donesu odluke daleko rigoroznije od udaljavanja iz kuće. Prva zemlja u Evropi koja je uvela hitne mere zaštite još 1997 je Austrija. Na osnovu praktičnog iskustva, nekoliko puta je izmenila taj zakon kako bi poboljšala propise koji se pokazali neefikasnim u zaštiti žrtava.
U Austriji policija je ta koja ima ovlašćenje da postupa u slučajevima neposredne opasnosti i da posle procene rizika izda hitne mere zaštite. Neposrednu i proaktivnu pomoć i podršku žrtvama pružaju organizacije specijalizovane za zaštitu od porodičnog nasilja. Žrtva ima pravo i mogućnost da od suda traži jače/duže mere zaštite. S druge strane, po izricanju mere udaljavanja i/ili zabrane kontakta policija nasilnika obaveštava o njegovim pravima, dokle je granica do koje može da priđe žrtvi, koje su sankcije u slučaju da prekrši nalog, gde može privremeno da boravi ako nema kud i kome da se obrati za pomoć. Uz to je nasilnik obavezan da dostavi adresu na koju sud može da mu se obrati. Hitne mere zaštite u Austriji traju 14 dana, ako žrtva podnese zahtev za zaštitu sud može da ih produži na četiri nedelje.
Osnovna prednost hitnih mera jeste njihova efikasnost. Tako pokazuje iskustvo Austrije čiji model intervencije u slučajevima nasilja u porodici služi kao primer ne samo Srbiji već i drugim evropskim državama koje su uvele sličan zakon ili se spremaju da to učine. Pritom u sistem odbrane žena od nasilnih partnera povezala je i koordinisala državne i loklane institucije kao i nevladin sektor a svi znaju da, kada dobiju poziv, u akciju moraju da stupe bez odlaganja.
Inovativni austrijski pristup po kom porodični dom mora da napusti onaj ko nasilje čini, a ne osoba koja ga trpi odnosno hitne mere zaštite, najveća su novina u borbi protiv nasilja nad ženama u Srbiji, uvedena Zakonom o sprečavanju nasilja u porodici. Po uzoru na austrijski zakon, ovlašćenje da izrekne jednu od dve hitne mere u Srbiji ima policija. Izriče jednu ili obe odmah, čak i kada do nasilja nije došlo ali postoji procena da do njega može da dođe. Policija ima ovlašćenje da naredi nasilniku da se privremeno udalji iz stana i/ili da mu privremeno zabrani da sa žrtvom kontaktira i prilazi joj. I jedna i druga mera traju 48 sati.
"Javni tužilac u skladu sa članom 18. Zakona o sprečavanju nasilja u porodici posle prijema obaveštenja, procene rizika i naređenja nadležnog policijskog službenika proučava obaveštenja i vrednuje procenu rizika nadležnog policijskog službenika koristeći listu rizika koja je jedinstvena za sva tužilaštva na području Republike Srbije» - napominje Gorjana Mirčić Čaluković, zamenica javnog tužioca. “Praksa pokazuje da tužioci vrednuju listu rizika nadležnog plicijskog službenika, odnosno da procenjuju rizik, te da u slučajevima gde procene da je rizik visok i da se hitnom merom ne može pružiti adekvatna zaštita žrtvi nasilja, umesto stavljanja predloga za produženje hitne mere, određuju zadržavanje, odnosno predlažu pritvor u skladu sa odedbama Zakonika o krivičnog postupka. U slučajevima kada procene da rizika više nema i da je i izricanje hitne mere u trajanju od 48 časova od strane policije dovoljno delovalo na učinioca, odnosno da više ne preti neposredna opasnost od nasilja u porodici tužioci ne stavljaju predlog da se ista produži, ali najčešće se procena rizika policijskog službenika poklapa sa procenom javnog tužioca u kom slučaju javni tužilac stavlja predlog sudu za produženje izrečene hitne mere. To su slučajevi nasilja niskog inteziteta ili slučajevi kada preti neposredna opasnost od nasilja u porodici." -kaže Mirčić Čaluković.
Na osnovu procene rizika policije, tvrdnji osnovnog javnog tužioca, priloženih dokaza i izjašnjenja osobe kojoj je hitna mera izrečena Sud donosi odluku. Produžava hitnu meru kada ustanovi neposrednu opasnost od nasilja u porodici. "U suprotnom ukoliko sud ustanovi da ne postoji neposredbna opasnost od nasilja u porodici sud će odbiti predlog tužioca za produženje hitne mere. U praksi, uzimajući u obzir statistiku za period od 1. juna 2017. do 31. avgusta 2018. godine od strane tužilaštva stavljeno je 20.982 predloga, od čega je od strane suda usvojeno 20.258 predloga, odnosno produženih hitnih mera za 30 dana. Dakle u 96,55 % slučajeva sudovi u Republici Srbiji usvojili su predlog tužilaštva. Na ovom mestu važno je istaći da je nadležni policijski službenik taj koji odlučuje da li će i u odnosu na koga da izrekne hitnu meru, tužilac može samo da stavi ili ne stavi predlog da se ista produži, a sud da usvoji ili odbije predlog tužilaštva. Zakonom o sprečavanju nasilja u porodici nije predviđena mogućnost da sud usvoji predlog tužioca i preinači naređenje nadležnog policijskog službenika, odnosno da delimično usvoji predlog tužioca, a delimično da ga odbije i da na primer usvoji predlog u odnosu na jednu žrtvu, a odbije predlog u odnosu na drugu žrtvu. Takvo postupanje suda bilo bi u suprotnosti sa Zakonom o sprečavanju nasilja u porodici" - naglašava zamenica javnog tužioca upućena u Ministarstvo pravde, Gorjana Mirčić Čaluković.
Ako nasilnik prekrši izrečenu hitnu meru/mere prekršajni Zakonom o sprečavanju nasilja je propisana kazna od 60 dana. Pritom kršenje hitne mere nasilnik krši još jedan zakon, Zakon o prekršajima. S druge strane ukoliko sudije i/ili tužioci ne postupe u skladu sa propisanim rokovima preti im discplinska kazna.
Iako ne mogu da spreče nasilje hitne mere pokazalo se, i u Austriji i u Srbiji mogu da ga zaustave. Još važnije mogu da zaštite žrtvu, udalje je od nasilnika i omoguće joj da bez straha odluči kako da izađe iz nasilne veze. Ništa manje važno nije ni činjenica da ove mere jasno upozoravaju nasilnika da više i dalje neće moći.
Zakon o sprečavanju nasilja u porodici Srbiji je počeo da se primenjuje 1. juna 2017. Tokom prve godine primene razmotreno je 44.728 prijava, usvojeno je 15.617 predloga za produženje hitne mere i tužen 251 zlostavljač.
“Analizom zbirnih rezultata možemo reći da se Zakon o sprečavanju nasilja u porodici primenjuje adekvatno u većini svojih segmenata” – ocenjuje Gorjana Mirčić Čaluković. “Činjenica da su sudovi produžili hitne mere za 30 dana po predlogu tužilaštva u čak 15.617 slučajeva (odnosno u 20.258 do 31. avgusta 2018.) svakako govori o preventivnom delovanju nadležnih državnih organa. Ono što je posebno važno istaći je da od početka primene ovog zakona svako tužilaštvo u Republici Srbiji ima posebe Grupe za koordinaciju i saradnju koje u svom sastavu obavezno imaju tužioca, radnika centra za socijalni rad i nadležnog policijskog služebenika i koje grupe su se od početka primene do 31. avgusta 2018. godine sastale 3.392 puta. Na ovaj način došlo se do multisektorskog povezivanja koje je nedostajalo u periodu pre primene zakona. Ove Grupe za koordinaciju i saradnju razmotrile su do 31. avgusta 56.417 slučajeva nasilja u porodici kada je izrađeno i 13.757 individualna plana zaštite i podrške žrtvama”.
Veliki broj razmotrenih slučajeva zamenica javnog tužioca objašnjava osnaživanjem žrtava postignutim zahvaljujući novim zakonskim rešenjima. “U ogromnom broju slučajeva došlo je do sprečavanja da do nasilja dođe preduzimanjem rešenja predviđenih Zakonom o sprečavanju nasilja u porodici. Ono na čemu je nužno raditi u narednom periodu jeste podstaći Grupe za koordinaciju i saradnju da u svoj rad uključe i druge članove, zdravstvene, prosvetne ustanove, nevladine organizacije, a čije učešće zakon predviđa, te da prilikom razmatranja konkretnih slučajeva u većem obimu predvide i konkretne mere zaštite i podrške žrtvi kroz izradu individualnih planova zaštite i podrške. Naime, zakonom je predviđeno da po prijemu procene rizika kojom je ustanovljena neposredna opasnost od nasilja u porodici, grupa za koordinaciju i saradnju izrađuje individualni plan zaštite i podrške žrtvi, koji sadrži celovite i delotvorne mere zaštite i podrške žrtvi, ali i drugim članovima porodice kojima je podrška potrebna. Dakle, osnov za izricanje hitne mere i za izradu individualnog plana zaštite i podrške je isti, postojanje nasilja u porodici ili neposredne opasnosti od nasilja u porodici, te se analizom broja produženih hitnih mera (do 31. avgusta 2018. – 20.258) i broja izrađenih individualnih planova zaštite i podrške ( do 31. avgusta 2018. – 13.757) jasno uočava potreba za adekvatnijom primenom zakona u tom segmentu, posebno u pojedinim delovima Republike Srbije” – zaključuje Gorjana Mirčić Čaluković.