Novinarke protiv nasilja
Zato što utiču na formiranje javnog mnjenja i imaju snagu da pokrenu promene u društvu, jednu od ključnih uloga u prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama zauzimaju mediji. Oblikujući sliku i stavove o ulozi žene, zauzimajući nedvosmislen stav prema rodno zasnovanom nasilju, štampa, elektronski mediji kao i društvene mreže u velikoj meri mogu da pomognu u sprečavanju rodno zasnovano nasilja ili bar da ukažu na problem, otvore diskusiju, podignu nivo svesti i započnu promene. Neretko su upravo mediji ti koji kreiraju kampanje, organizuju diskusije, ukazuju na probleme u radu nadležnih institucija ili objavljujući svoje priče dovode do promene stavova nasilju nad ženama.
Nasuprot profesionalnom izveštavanju i novinarskom kodeksu u medijima sve prisutniji senzacionalizam, seksistički stavovi, trivijalan pristup, opravdavanje nasilnika, nepoštovanje privatnosti i narušavanje dostojanstva žrtve koji stvaraju potpuno pogrešnu sliku, banalizuju problem i u patrijarhalnom društvu još više produbljuju nerazumevanja problema nasilja nad ženama.
Sloboda izveštavanja podrazumeva znanje, odgovornost i hrabrost. A još uvek nije dovoljan broj novinarki i novinara koji mogu da kažu da su svojim izveštavanjem doprineli javnom interesu i stvaranju društva koje ne toleriše nasilje nad ženama. Grupu „Novinarke protiv nasilja“ (oformljenu na inicijativu UNDP Srbija, uz podršku Fonda B92 i Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost) čine profesionalke koje punim imenom i prezimenom mogu da stanu iza onoga što rade. Pitali smo neke od njih:
- Zašto se kao novinarka baviš problemom nasilja nad ženama?
- Koliko mediji mogu da pomognu, na koji način odmažu?
- Zašto je bilo potrebno formiranje grupe Novinarke protiv nasilja?
(Jelena Kikić, novinarka i članica grupe „Novinarke protiv nasilja“)
LJUBICA GOJGIĆ, novinarka
Nasilje nad ženama i generalno rast netolerancije i agresije, smatram velikim problemom našeg društva, čije posledice vidimo svakodnevno. Zato mislim da posao medija mora da bude stalno upozoravanje na problem nasilja i insistiranje na tome da ga odgovorni zakonski sprečavaju a društvo prepozna i osudi.
Mediji suštinski mogu da pomognu zbog svog uticaja i vidljivosti. Mediji su ključno i doprinosili u borbi protiv nasilja nad ženama, ne samo izveštavanjem već i pozivanjem na aktivizam. Projekat Sigurna kuća, na primer, bio je deo velikog angazmanja RTV B92. Nevolja sa medijima je što potreba za senzacionalizmom, pa i prilikom tretiranja slučajeva nasilja, često pretvori iskrenu nameru da se nasilje razobliči i osudi, u suprotnost.
Svako okupljanje na temi borbe protiv nasilja je jedan glas više u toj borbi, pa mislim da je i sama ideja već mali doprinos važnoj misiji. Formiranje grupe postiglo je bar tri, veoma važna cilja. Prvo, omogućilo je zainteresovanim novinarkama da, u nezvaničnim, otvorenim diskusijama, saznaju iz prve ruke, mnogo više od onoga što su o nasilju i borbi protiv nasilja nad ženama, do tada znale! To će svakako doprineti da o važnoj temi izveštavaju na kvalitetniji način. Drugo, novinarke i urednice uključene u grupu, predstavljaju značajan kanal komunikacije sa medijima koji ostalim učesnicima u borbi protiv nasilja, omogućava lakši pristup novinama, radiju i televizijama, dakle lakši kontakt sa najširom publikom. I treće, shvatajući važnost teme, novinarke su pokazale spremnost da iskoriste svoju prepoznatljivost i uticaj radi promovisanja ideje da su diskriminacija žena a naročito nasilje, pojave za koje apsolutno nema izgovora ni opravdanja.
SUZANA DUKA, novinarka
Više se i ne sećam kada sam uradila prvu priču o nasilju nad ženama. Ispovesti žena žrtava malo koga mogu da ostave ravnodušnim - strah, zatvorena vrata institucija, nerazumevanje okoline, čak ni roditelja, uplašena deca svedoci maltretiranja majke a o povredima i da ne govorim....Bilo je situacija da su posle snimanja kolege iz ekipe bile iskreno besne i često sam slušala komentare "Ma da je moja sestra, da mu ja presudim" (misleći na nasilnika). Bez namere da zvučim patetično, ali kao da su sve te žene koje sam intervjuisala to činile nadajući se da možemo da im pomognemo. I ja sam mislila da, mi novinari, možemo nešto da učinimo za njih.
Da li pomažemo? Smatram da možemo da pomognemo-prozivajući nadležne zašto ne reaguju, ukazujući na propuste u sistemu, insistirajući da odgovorni za nereagovanje budu kažnjenii po zakonu, ohrabrujući žene žrtave da ne trpe nasilje, da ga prijave ali i utičući na promenu svesti građana da nasilje nije dozvoljeno, da to nije privatna stvar jedne porodice i da ga, ako se dešava u njihovoj blizini prijave. Ima, na žalost, nesavesnih kolega u medijima, koji izveštavaju senzacionalistički (otkrivaju identitet žrtve, neretko stavljaju i njenu fototgrafiju, prikazujući mesto stanovanja uz detaljan opis načina kako je zlostavljana ili ubijena). Na taj način ne samo da ne pomažu već dodatno otežavaju žrtvi i njenoj deci, porodici.
„Novinarke protiv nasilja“ mogu i treba da budu glas svih tih žena koje trpe i ćute, koje se boje, koje često ne znaju kome da se obrate za pomoć. Privilegija koju novinari imaju jeste da mogu da dođu do nadležnih, da mogu da traže odgovore od njih, da ih opominju kada ne poštuju zakone i ne reaguju.
JOVANA GLIGORIJEVIĆ, novinarka
Zato što sam u svojoj redakciji naučena da su novinari kontrolori vlasti i glas slabijih. Kad pogledam broj žrtava nasilja, sistemski odgovor na nasilje, ali i odnos društva i medija prema žrtvama nasilja nad ženama, mislim da je ta tema odabrala mene, a ne ja nju. I naravno, bavim se nasiljem nad ženama zato što sam feministkinja.
Mediji mogu da pomognu mnogo i ne koriste dovoljno svoje potencijale. Mogu u potpunosti da promene jezik koji se koristi kad se o ovome priča i način na koji se o nasilju nad ženama razmišlja, da i najneukijoj ili najtvrdoglavijoj osobi na svetu promene način na koji posmatra problem. Mediji mogu da obrazuju ljude i da menjaju svet (da, zaista verujem u ovo poslednje). Međutim, uz retke izuzetke, to se ne događa, pa mediji više odmažu. Prvo, kontaktiraju žrtve i njihove porodice, traže što više jezivih detalja, da bi podišli niskim porivima publike. Iz istih razloga objavljuju slike pretučenih žena i degutantne naslove. Naravno da je razlog senzacionalizam. Ljudska priroda je takva: više nas privlači krv u medijima, nego da im neko objašnjava kako je došlo i kako dolazi do toga da padne krv. Mnogo je bolji click bait gde imaš priču žrtve i izazivaš rudimentrarno sažaljenje publike, a nije te briga što tu žrtvu sekundarno traumatizuješ izlažući je javnosti. To se više čita nego kad mi ostali "smaramo" sa objašnjavanjem fenomena nasilja nad ženama. Znate kako ja znam da sam uradila dobar posao kad o ovome pišem za "Vreme" i kad ova tema kod nas izađe na naslovnoj? Znam po tome što se taj broj "Vremena" proda u manje primeraka nego što nam je prosek. Pri tome, svesna sam da je porazno to što mi je slaba čitanost indikator dobro urađenog posla.
Pre svega, zato što nemamo sve mi redakcije i urednike koji će da podržavaju guranje ove teme u prvi plan. Najčešće u redakcijama sedi po jedna žena kojoj je ovo važno i oseća se potpuno usamljeno, pa je presrećna kad se izbori za nekoliko redova ili 30 sekundi prostora u svom mediju. Ova grupa nam je trebala zbog njih, da znaju da nisu same, da se umrežimo i budemo jedne drugima podrška. Drugo, mnogo je novinarki koje žele da se bave ovom temom, svesnih koliko je delikatna, a nemaju vremena za temeljnu edukaciju. Okupile smo se i da bismo razmenjivale znanja i materijale. Osim toga, u grupi sede i urednice i menadžerke u medijima, tako da ima nade da ćemo probiti "stakleni plafon" i zajedničkim snagama osvojiti medijski prostor tako da se u njemu o nasilju nad ženama govori na etički, zdrav i profesionalan način. I na kraju, samo ovako ujedinjene, mi novinarke, kontrolorke vlasti, možemo da doprinesemo popravljanju sistemskih rešenja, što zakonskih, što praktičnih, kada je reč o tretmanu žrtava nasilja.
MARIJA ANTIĆ, novinarka
Ovo je tema koja, zbog rasprostranjenosti problema, zavređuje, pre svega, moju profesionalnu pažnju. Različiti pokušaji da se problem relativizuje, dodatno me motivišu da što češće u emisiji koju vodim govorim o nasilju nad ženama i svim njegovim pojavnim oblicima. Pored profesionalnog, tu je i sasvim lični nivo. Žena sam.
Mediji mogu mnogo da pomognu, a velikim uspehom smatram i ako se bar jedna žena motiviše da razmisli o opcijama za izlazak iz kruga nasilja. Naravno, ukoliko se novinari drže etike pri izveštavanju o nasilju nad ženama. Relativizacija o kojoj sam govorila je nešto što, po mom mišljenju, najviše odmaže.
Formiranje grupe "Novinarke protiv nasilja nad ženama" bilo je neophodno da bi se, konačno, u struci digao glas protiv neprofesionalnog izveštavanja medija o nasilju nad ženama. Cilj nam je da ukažemo na greške koje mogu imati ozbiljne posledice, motivišemo i edukujemo kolege i koleginice da ih više ne prave (verujem da su u većini slučajeva nenamerne), pa da polako formiramo prvo javni diskurs u kom žrtva nikad ne može biti kriva, a onda ohrabrimo gledateljke, slušateljke i čitateljke da potraže pomoć.
MILICA KRAVIĆ, novinarka
Već pri prvom susretu sa temom rodno zasnovanog nasilja, a potom i feminizma, bila sam zainteresovana za to polje. Vremenom uz koleginicu koju su te teme i više interesovale, postala sam informisanija, uključenija i zainteresovanija. Nema sumnje, borba protiv nasilja mora biti prva linija odbrane društva od raznih zala. Mnogo toga saznamo o nama samima, društvu i prilikama, izučavajući fenomen nasilja prema ženama.
Smatram medije važnim saveznikom u svakoj vrsti borbe i podučavanja društva. Zato se i bavim novinarstvom, a pogotovo se zbog toga bavim ovim drustvenim temama. Mediji moraju da čuvaju leđa, da duvaju u jedra ženskim organizacijama, institucijama i svima kojima je stalo da se obračunaju sa nasilnikom. Smatram to svojim zadatkom kao žene, novinarke i članice ovog društva. Novinarstvo je u siromašnim, pogotovo u moralno osiromašenim društvima, u ozbiljnoj krizi. Tim pre, moram još ozbiljnije da shvatim svoju ulogu čuvarke kapije i odabira informacija. Posledice pogrešnih izbora u selekciji vesti, bivaju nesagledive. Svako "još je gora jer trpi i ne beži" ili "kažu komšije da je bio dobar čovek" nanosi štetu i društvu i žrtvi, i drže nas u nepomičnom položaju u borbi protiv nasilja. Zato su tu neke novinarke da menjaju praksu i pomeraju društvo.
MAŠA MILEUSNIĆ, novinarka
Zato što mediji imaju veliku odgovornost kada je u pitanju izveštavanje o nasilju nad ženama.
Mediji mogu da pomognu tako što će novinari nasilje nad ženama u izveštajima predstaviti kao društveni problem, tokom izveštavanja slediti profesionalnu, etičku, zakonsku, ali pre svega ljudsku obavezu poštovanju žrtava. Mediji odmažu tako što sekundarno viktimizuju žrtvu tabloidnim izveštavanjem, otkrivanjem identiteta žrtve, spekulisanjem razlozima zbog kojih se dogodilo nasilje, prenošenjem odgovornosti na žrtvu ili opisom brutalnih scena nasilja. Takvo izveštavanje uzrokuje katastrofalne posledice po žrtvu: može je izložiti pretnjama i riziku da ponovo postane meta nasilnika, često žrtvu zajednica u kojoj živi, a posebno porodica odbacuje i osuđuje i samim tim otežava proces oporavka nanošenjem novih psihičkih povreda.
Upravo zbog svega gore navedenog: da ukaže na veoma veliku odgovornost medija i time pokuša da utiče na uređivačke politike raznih kuća, da pruži podršku i pomoć novinarima i novinarkama koji izveštavaju o nasilju nad ženama da kvalitetnije i bolje urade svoj posao, da tekstovi i prilozi imaju informativan i edukativan karakter, da zaštite žrtvu nasilja od sekundarne viktimizacije.
MARINA RADENKOVIĆ, članica grupe „Novinarke protiv nasilja“
Smatram da je izuzetno važno da podignemo nivo svesti društva o problemu, kroz izveštavanje i edukaciju, kako bismo osnažili građane i građanke da utiču na državu da donosi propise koji će oštro kažnjavati počinioce i štiti žrtve. U isto vreme želim da osnažim žene žrtve nasilja da progovre o nasilju.
Mediji mnogo mogu da pomognu objektivnim i etičkim izveštavanjem o problemu, štiteći privatnost i dostojanstvo žrtve nasilja i izbegavajući senzacionalizam, tako ohrabrujući žrtve da o nasilju progovore i da ga prijave u isto vreme utiču na stvaranje javnog diskursa u pogledu nasilja i pomažu eliminaciji rodne diskriminacije i rodnih stereotipa.
Bitno je zbog ostvarivanja zajedničkog cilja a to je da izveštavanje o nasilju nad ženama bude društveno odgovorno i kvalitetno. U grupi sam, razmenom iskustava sa članicama, naučila dodatne činjenice o senzitivnosti teme i ostvarila kontakte sa stručnjacima i relevantnim sagovornicama.